PRIČA O ĐULAGINOM BAJRAMU

        U Kokine je došao Bajram. Bajram dolazi u sva sela. Bajram ide širokim carskim drumovima, puca iz prangija po gradovima, pjeva po sokacima, vihori preko njiva, nove gaće u seljaka, nove čakšire, novi fesovi, novi pasovi. Bajram ide i smije se, Bajram ide od kuće do kuće, od sela do sela, od grada do grada. Tako je došao i u Kokine. Bajram dodje do svačije kuće, on prodje kroz sve sokake, zastane na livadama, procikuje se i kikoće. Bajram je kao obijesno momče, on je mlad, razdragan, sit, pijan, on voli pjesmu, voli punu sofru, masnu sofru, nove čakšire, voli piće, veselje. Bajram neće da bude tužan. Bajram neće da bude siromašan, neće da bude gladan ni žedan.On obidje zemlje, gradove i sela. Ide tako od kuće do kuće, odškrine vrata, proviri, odškrine druga vrata i zirne na sofru: šta ima? Ima li ovčetine? ima li pečenja? Ima li pita? Revanije ima li? Lonac sa šerbetom? Ako ima Bajram ulazi i gladi pupak i veseo je, i kako se smije vidi mu se debeli crveni jezik, i sva je kuća vesela i sva se čeljad smije.

Onda Bajram ide dalje od kuće do kuće, odškrine vrata, proviri i zirne na sofru: Šta ima? Nema ništa, ništa nema? Bajram otvori vrata širom, okrene se natraške i džilitne.

Đulaga Kokin je sjedio nepomično. Ko panj je sjedio. Onda se naglo strese. Pukla je prangija pred Hadžibegovim konakom. Negdje kubura odlajava potmulo kao da udaraju nogom u praznu kuću. Đulaga tupo zuri u pečnjake i oni mu liče na velike iskopane očne duplje. Dva i tri pet, sedam i pet dvanaest i tri petnaest. Petnaest pečnjaka  na peći Đulage Mehića Kokina. Đulaga broji pečnjake  i odjednom ništa ne misli, osjeti se kao da je negdje nešto izgubio.

Puče u bravi na sobnim vratima. Đulaga se strese.” Ti ishladio sobu? Koji te bijes spopao, stari? Bila sam kod Hadžibegovih… taman će nam oni poslati drob, zaklali su dvoje. I sutra će troje.”

U peći je počelo gorjeti i na otvorena vratašca suče modrožuta svjetlost i sjene se po sobi protežu i zavaljuju.

“Ni ove nas godine niko ne pozva na večeru”, tužno će Nafa, bar da se čovjek jedanput ljudski najeo i napio”. Đulaga se naglo trže, naglo zakorači do vrata, naglo ih otvori i zalupi njima.

Kad je voda u loncu uskuhala, Nafa napipa solnicu, dvaput uze medju prstima, pa je zasoli i u tu slanu vodu strese brašno i zamijesi ga. Malo zatim  odškrinu vrata i zovnu “Hajde stari”, i zatvori vrata. Stari ne dodje. Ona ponovo odškrinu vrata. “Hajde što si pomahnitao, ohladiće se pura”. Stari se ni sada ne pojavi.

Onda Nafa izadje pred kuću. U Avdanovu sjeniku nešto zaškripi i nešto se odvali. Ona podje u sjenik i najedanput zajauka. Potrča u snijeg. U mrak. Do Avdanovih. “Objesio se stari”!

Ide Bajram dalje od kuće do kuće: odškrine vrata, proviri, odškrine druga, zirne na sofru, šta ima? Samo pura, tvrda ko čerpići od ilovače? Ah, da, ovo je kuća Đulage Kokina Mehića.

“Hasan Kikić je jedan od eminentnijih tvoraca naše napredne književnosti izmedju dva rata. Pomogao je da se krče novi putevi u našoj književnosti, Borio se za nove teme i sadržaje, unosio u nju nova jezička bogatstva, kazao svježe lirske riječi” (Rizo Ramić) Iako je znatan dio života proveo izvan Bosne, Bosna je bila  njegova duhovan baština. Bio je književnik sa mnogo  osobina bosanskog čovjeka koji voli svoj svijet, folklor, ljude, Njihove mirise i ukuse. Rodjen je u Gradačcu 1905., a 1942. godine  kod sela   Ropta pod planinom Čemernicom ubili su ga četnici.