TRIBINA BOŠNJAKA

INTERVIEW SA EROLOM AVDOVIĆEM

  Tribina: Kako komentiraš činjenicu da je me|unarodna zajednica nakon pobjede na Kosovu za samo 4 mjeseca vratila milion Albanaca njihovim kućama,a za 4 godine nakon Daytona u RS je vratila samo hiljadu Bošnjaka?

Dobro ste primjetili da se radi o paradoksu, ali to je tako, ponajprije kada se posmatra iz ugla žrtve. U ovom slučaju žrtva mnogih obećanja u “balkansom paradoksu” je izbjegli, protjerani bosanski narod, namjerno neću da ga prozivam po nacionalnoj pripadnosti jer izbjegavam da vežem jednu vrstu kompleksa koja se lahko može etablirati u novim generacijama Bošnjaka, naročito ovdje u dalekom svijetu. Medjutim bosanski paradoks ništa manje ima svoje racionalno objašnjenje kada ga usporodjujete sa kosovskim. Dva su bitna faktora koji ga odredjuju: Prvo vojna intervencija Zapada na Kosovu, ili bolje rečeno protiv režima u Beogradu bila je istinska i žestoka, za razliku od one u Bosni, u ranu jesen 1995. I drugo: Kosovske su izbjeglice bile uglavnom u Makedoniji i Albaniji, praktično na desetinu kilometara od svojih domova, makar i razrušenih i u relativno kratkom intervalu još  zadržali onu zavičajnu toplinu. Uz to, izgleda da se pokazalo ključnim što nisu slušali savjete medjunarodne zajednice i posebno UNHCR-a da se “ne  vraćaju kućama prije nego što im se kaže?!” Bosanci su ispali najkooperativniji narod na Balkanu. Kao neki poslušni djaci, slušali su savjete svijeta i rezultat je 58 vraćenih porodica u Banjaluku za 5 godina. A, ti isti Bosanci su zaustavljeni da kao oslobodioci umarširaju u tu istu Banjaluku u ljeto 1995 sa generalom Dudakovićem na čelu i pometu one druge Bosance koji i danas opstruiraju povratak prognanih. Ipak, ne želim da vjerujem da su narodi Balkana uvučeni u igru mjenjaja geopolitičke slike tog dijela svijeta na svoju štetu, jer bih onda upao u teoriju zavjere, kojoj su Balkanci, ponekad čak i ne bez razloga skloni, ali koja parališe svu akciju. Želim da vjerujem da je to plod našeg neznanja, lijenosti, pa i siromaštva - dakle, onoga što se da popraviti.

Bez obzira na argumentaciju koju si iznio, može li se Milošević osjećati pobjednikom u Bosni i nadati se da iako bude morao u Hag da će njegov projekt RS ostati u Bosni?

Milošević u nikom slučaju nije pobjednik u ratovima koje je započeo na Balkanu. On jeste gubitnik, ali najgore je što je u te gubitke uvukao cijele narode i što se dugo u tome tolerisao. On medjutim ostaje “pobjednik,” u kupovini vremena! A, vrijeme je svima najdragocjenije. Sjetite se samo ambasadora Zimmermana koji je u proljeće 1997 izjavio “da ćemo do kraja ljeta, mi (Amerikanci) razgovarati sa novom garniturom vlasti u Beogradu!” Promašio je. Nakon NATO-ovih udara imao sam na jednom ručku prilike razgovarati sa bivšim premijerom SR Jugoslavije Milanom Panićem i čak ga snimiti za radio. I on mi je rekao da “ako Milošević izdrži jos 90 dana na vlasti to je više nego uspjeh za njega samog!?” Eto vidite i on je promašio. Prije izvjesnog vremena imao sam priliku sresti i Ujedinjenim nacijama upitati američku državnu tajnicu Madeline Albright da li vjeruje da će Milošević doista pasti sa vlasti prije nego što ona u redovnoj smjeni dužnosti ode sa mjesta šefa američke diplomatije i State Departmenta u januaru 2001-ve? Znate,  ... nije mi direktno odgovorila, ali naravno nije propustila reći da Amerikanci nisu u zavadi sa cijelim Srpskim narodom. Gospodja  Albright, očigledno, nije mogla reći ni riječi od onoga što je najavljivala kao svoj prioritet: Da Milošević ode prije iz svog officea u Beogradu nego ona iz svog u Washingtonu. James Rubin koji je bio sa njom mi je kasnije rekao da je znao da ću upitati takvo pitanje, ali jednostavno još nema pravog odgovora na njega. Ipak, ne mislim da zbog svega optuživati Zapad, koji čini mi se vodi ispravnu politiku Nastojeći da kreira uslove da sam srpski narod na demokratski, ili čak revolucionarnijim procesom sruši režim koji ga je udaljio od svijeta. Nije mi samo jasno šta bi, ili ko bi mogao biti politički katalizator da se ti procesi ubrzaju, kao što je i Milošević bio negativni politički katalizator u disoluciji bivše Jugoslavije?! Što se OUN-a na Kosovu tiče - mnogi analitičari se slažu da je implementacija i izgradnja civilnog društva na Kosovu skoro da nema šanse - dok se ne zaliječe akutne otvorene rane mržnje i nepovjerenja. Albanci su još preplašeni i tako reaguju, često necivilizirano prema svojim susjedima na Kosovu. Ujedno njima se mora na vrijeme objasniti da bi i za njih same moglo biti pogubno to što svoj natalitet smatraju prednošću u tom, još uvijek siromašnom dijelu svijeta. Oni sada naravno ostaju u tri države i bez jedinstvene političke, kulturne ili nacionalne strategije, skoro idealna potka za mnoge socijalne eksperimente. Moram reći da mi je žao svih tih ljudi dole. Svima njima se mora vrlo brzo objasniti da nije bitno u kojoj državi žive ukoliko im ta država garantuje ljudska prava.  Velika većina njih nažalost na Balkanu misli suprotno i koncept Velike Srbije je upravo počivao na toj zabludi. Možete misliti kako se u svemu snalaze mentaliteti iz 32 zemlje koliko ih je sada u sastavu UN-ve administracije na Kosovu. Da nije NATO-a oni bi bili prve žrtve nasilja. Moram priznati, da nemam visoko misljenje o stručnosti, spremnosti i angažmanu mnogih radnika UN-a i posebno nekih agencija koje su otišle na Kosovo. Izmedju ostalog jer su Ujedinjene nacije izgubile dobar dio svog autoriteta u Bosni.