TRIBINA BOŠNJAKA

KAKO SU RASIM PEKMEZ I NJEGOV DOKTOR RAIB SALIHEFENDIĆ UŠLI U NOVI MILENIJUM NA GALA SVEČANOSTI U CHICAGU

KAD ČOVJEK PRUŽI ČOVJEKU RUKU

  Četvrtoga maja 1993.godine prolazio sam pokraj Jevrejskoga groblja u Sarajevu kad je iznenada eksplodirala granata na metar daleko od mene.Nisam osjetio bol ali nisam mogao disati.Na moj užas vidio sam prazan desni rukav moga džempera i do mene moju rastrgnutu desnu ruku.Odvezli su me u bolnicu i u čekaonici u kojoj je bilo na stotine ranjenika izgubio sam svijest.Kada sam se probudio poslije operacije saznao sam da su mi  dr Raib Salihefendić i dr Suad Fazlagić prišili ruku.Kasnije sam saznao da je dr Salihefendić spasio ekstremitete hiljadama ljudi i to uz pomoć zastarjele opreme i u izuzetno teškim uslovima. I pored toga što se morao brinuti o stotinama pacijenata, dr Salihefendić brinuo se o meni neprekidno 21 dan.

Dr Salihefendić je zaslužio vaš poziv ne samo što se dokazao kao ljekar spašavajući u stravičnim, ratnim uslovima mnoge živote, pored toga on se istakao u tim teškim danima kao nesebičan učitelj manje iskusnih ljekara čiju smo pomoć tako očajnički trebali.Moj doktor bi trebao učestvovati u Međunarodnoj milenijumskoj proslavi u Chicagu i zbog toga što je on veliki humanista koji je pružao pomoć svim ljudima, bez obzira na to da li su Srbi ili Hrvati, kršćani ili muslimani. On je svakog posmatrao kao ljudsko biće i nastojao je maksimalno svima pomoći. Njegovo saosjećanje sa ljudima i posvećenost humanosti treba biti svjetlo na putu svih ljudi.

Ovo su riječi koje je Rasim Pekmez Sarajlija koji sada živi u Chicagu upisao u obrazac kojim je kandidovao dr Raiba Salihefendića za učesnika velike milenijumske fešte u Chicagu.

Gradonačelnik Chicaga Richard M. Daley i njegova administracija došli su na ideju da u čast dolaska novog milenijuma naprave veliki spektakl i pozovu u goste po dvije osobe iz svake zemlje svijeta. U tom cilju raspisali su konkurs da bi što većem broju stanovnika Chicaga dali priliku da kandiduju izuzetne ljude iz svojih “native countries” da budu gosti i učesnici veličanstvenog dočeka 2ooo. U Chicagu, naravno o trošku grada.

“ Sasvim slučajno, negdje polovinom aprila 1999. vidio sam na oglasnoj tabli “Harold Washington College” Chicago, obavijest o organizaciji spektakla INTERNATIONAL MILLENNIUM CELEBRATION 1999-2000, priča Rasim - Uzeo sam sa recepcije odgovarajuće materijale i pregledajući ih pomislio sam kojeg bih ja izuzetnog čovjeka iz Bosne mogao kandidovati za ovaj događaj. I odmah mi se pred očima pojavio plemeniti i dragi lik moga doktora Raiba Salihefendića koji mi je prišio i spasio desnu ruku otkinutu gelerom četničke granate koja me je umalo ubila 3. Maja 1993. godine. Uvjeren da je moj doktor zaista izuzetan čovjek i da bi mogao biti ozbiljan kandidat za proslavu, ispunio sam odgovarajuće prijave i predao ih administraciji gradonačelnika Daleya.Naravno, prethodno sam obavijestio o mojoj namjeri samog doktora da li bi želio da dođe. Doktor je pristao na kandidaturu iako,onako skroman nije baš puno vjerovao da će proći.”

Međutim, nakon dva- tri mjeseca iz kancelarije majora Daleya stigla je obavijest da su izmedju desetina hiljada kandidata izabrani i Raib i njegova supruga Enisa da prisustvuju rađanju novog milenijuma u spektaklu kakvog samo bogata i glamurozna Amerika i još bogatiji i grandiozniji Chicago mogu organizirati.

“ Pakuj se doktore i spremaj se za veliku feštu, javio sam Raibu, a on je mislio da se šalim. Međutim, kad je ubrzo dobio službeni poziv, avionske karte, vize i sve ostalo što uz to i de, doktor se napokon uvjerio da je moja ideja “upalila” i da nam je kandidatura prošla.U velikom iščekivanju i uzbuđenju proveli smo dane do 29.12.1999. godine kada sam na OHARE aerodromu nakon šest godina zagrlio čovjeka koji me je vratio u život i pružio mu ruku koju mi je prišio i spasio”- vidno ganut nastavlja Rasim svoju priču.

Narednu sedmicu doktor Raib, njegova žena i Rasimova familija proveli su u nestvarnoj raskoši velike , svjetske, proslave novog milenijuma, sjećajući se paklenih sarajevskih dana zajedničke borbe  za Rasimov život, sjećajući se doktora Suada Fazlagića koji je također zaslužan za Rasimov spas operirajući mu ranjena pluća i svih onih dana borbe za goli život pod granatama i snajperskim hicima Karadžićevih i Mladićevih zlikovaca.

Čudni su i zamršeni putevi kojima čovjek hodi za svojom sudbinom. Na tim putevima čovjek nailazi na zle ljude koji su u svakom trenutku spremni nanijeti zlo drugom čovjeku. Ali zato, hvala Bogu, na tom putu nađu se i ljudi koji su spremni u svakom trenutku pomoći i pru`iti čovjeku ruku. Rasim i njegov doktor imali su najbolje razloge da razmišljaju na ovu temu u pauzama veličanstvenih i nezaboravnih događaja koji su se nizali u Chicagu na prelomu milenijuma. Svečane večere, prijemi, posjete znamenitostima Chicaga, šopinzi, zabave i predstave i sve drugo čime ih je častio kosmopolitski grad Chicago, sigurno je nikad neće izblijediti iz Rasimovog i Raibovog sjećanja, te sjećanja njihovih familija. Ipak čovjek jednom u životu proslavlja tisućljeće i to na tako sjajan način kako je to bilo u Chicagu.

Na rastanku doktor je opet stisnuo Rasimovu desnicu i pozvao ga da iduću Novu godinu dočekaju u Sarajevu. Neće biti milenijum i neće biti raskošno kao u Chicagu ali to  nije ni važno. Važno je da ljudi pruže ruku jedni drugima i da ne zaboravi…