TRIBINA BOŠNJAKA

KONCENTRACIONI LOGOR KERATERM

S jedne strane puške,

s druge strane grudi.

Ima li tu Boga

Bože, gdje su ljudi?”

  -         M. Šarić, logoraš

Mostovi su vječna simbolička, ali i svakodnevna stvarna veza među ljudima i zato, kad se ljudi hoće zavaditi, prvo se ruše mostovi svih strana.

I putevi su mostovi, najduži na svijetu, a svoju ulogu i značaj ostvaraju samo ako istinski povezuju sela i gradove, područja i države, dakle - ljude.  Misli o mostovima i putevima opsjedale su me osobito u ono iščašeno vrijeme 1992. kada su drugi bili zarobljeni i odvojeni zidovima mraka, pa su se dobre namjere, nadanja, željna i mogu}a iščekivanja, upravo o te zidove razbijala u paramparčad bezdanja i teške more…

Magistralni put Banjaluka - Bosanski Novi koji je opasivao logor Keraterm za nas je bio samo mračni koridor kojim je dolazilo sve ono što se zove ljudska nesreća.  Nekadašnjim putem svjetla i života sada su u Keraterm i dalje, u Omarsku, danonoćno dovođene grupe i grupe ljudi, koji su, ne očekujući zlo takvih razmjera, ostajali kod svojih kuća i tako bili lak plijen srpskih osvetnika i krvožednika.

Prolazili su tuda i mještani, civili, prema potrebi posla ili radi zle namjere, svejedno, da bi nam bar prstom ili pesnicom priprijetili i ne mali broj onih koji su grdili stražare što nas hrane i maze, jer, eto, oni bi nama pokazali.  U tom slučaju najčešće su ispod vrata povlačili ispruženi dlan ili pantomimički opominjali na bodenje.

Velika i iznenadna napast bili su vojnici koji su se, razočarani i bijesni, mnogi polupijani, vraćali s fronta, iz kamiona pucali u logor, neki se zaustavljali, mahnito upadali među stradalnike, i radili sve što su htjeli.  Evo samo jedne ilustracije tih dešavanja.

Jedan brižni i nesretni otac nakon više pokušaja da se iz jednog prigradskog naselja, sa zavežljajem hrane za svoja tri sina, probije do logora, u sami sumrak približavao se prijemnom punktu.  Baš tada su naišla dva kamiona s vojnicima.  Bilo je pucnjave i čovjek je pao.  Nesretnim sticajem okolnosti, dva od tri sina u mom logorskom boravištu do kraja života pamtiće tu scenu, jer su, nadajući se ocu, toga dana prestajali kod zatvorskih rešetaka i vidjeli njegov tragični kraj.  Potajno su se nadali da će u pratnji stražara moći prisustvovati posljednjem očevom ispraćaju, no bilo je to samo jedno iskreno ljudsko nadanje.  Više puta su ti isti vojnici u prolazu zavitlali džamijske bajkare i prebacili ih u logor.  Suvišno je pričati šta su pojedini stražari radili s njima.

Nismo imali mira ni od njihovih sunarodnika sa drugih, dalekih područija.  Negdje u pola ljeta ovim su se drumom u prepunim autobusima “LASTE,” iz Srbije trijumfalno vraćali Srbiji, u dijelove Hrvatske pod njihovom kontrolom.  Iako su i oni ranijim bježanjem iz Hrvatske svašta preživjeli, to ih nije poučilo da bar mirno prođu kraj ovog surovog boravišta.  Naprotiv, oni su savjetovali stražarskoj bratiji šta treba da čini s nama, a najčešći odgovor je bio:  “Zašto vi nama niste iz Beograda ponijeli cigareta i pića, a mi svoj posao znamo.”

Teško su nam padale i svakodnevne traktorske kolone iz pravca Kozarca koje su u prepunim prikolicama odvozile opljačkanu muslimansku imovinu.  Ne mali broj tih “traktorskih posada” činile su žene.  Iza takvih pohoda sve što je moglo gorjeti, gorjelo je, a kozaračko područje se sa logorskog platoa vidi kao na dlanu, pa 40-tak dana gledamo iste prizore.  Ponekad gusti crni slojevi dima pritisnu obronke Kozare da samo vrh Kozaračkog kamena strši iznad te paklene atmosfere.

Ni svakodnevna dešavanja u logoru, tu na samom ulazu u užu gradsku zonu, nisu bila ispod nivoa zločina.  Istina je da je radnim danima u jednu uredsku prostoriju bivše fabrike, iz MUP-a Prijedor dolazila tročlana istražna komisija i prema nekim svojim spiskovima poziva zatvorenike da “informativni razgovor.”  Oni koji su bili određeni za dublju i precizniju obradu, morali su istog ili slijedećeg dana u Omarsku, a “ko nije bio kriv,” puštan je kući.  Ali to opuštanje trajalo je samo prvih pet-deset dana, a da poslije 5-tog juna više niko živ nije mogao van logorskog prostora.  Ja sam ispitan tog istog dana u podne kad je, valjda, pala naredba Opštinskog kriznog staba “NIKO VAN.” Nisam znao za to, ali su mi bile zalutne riječi mog ispitivača:  “Ako još bude puštanja, gdje bi ti išao pošto se u Kozarac ne može.”  Bilo mi je jasno da ni u tom slučaju ne bih imao gdje.  Dakle, logor je bio jedan broj otpuštenih ponovo našao iza rešetka, jer je svako iz mase naših bivših komisija i svih drugih branitelja njihove “pravedne stvari” imao “pravo i obavezu” da sumnjivce preporuči za logor, progon, smrt…

Iako je rad komisije, bar što se tiče maltretiranja, a u odnosu na zastrašujuću logorsku stvarnost, bio dosta korektan, njeno prisustvo u logorskom krugu nije spriječilo nijedan stravični stražarski plan, niti osujetilo zlu nakanu brojnih jurišnika s vana.  Većina njih, kao da su se bojali da će ih vrijeme prevariti i pomrsiti im račune, u svojoj prljavoj raboti prebacivala je plan.  U ranijem pisanju ukratko sam opisao smrt Safeta Mujkanovića iz Kozaruše i mladića ih Raskovca.  Evo još jedno svjedočenje za pamćenje i nezaborav.

Emsud Bahonjić iz Kozarca, prema mojoj procjeni tridesetogodišnjak, doveden je samo nekoliko sati prije mene.  Zatekao sam ga, iako tad nisam bio siguran da je to on, u jadnom stanju.  Odjeća izuzetno prašnjava, blatnjava tamo gdje ju je krv natopila, poprilično nasilu istrgana, kosa raščupana i mjestimično uljepljena krvlju, lice sve u modricama i ranama, natekolo.  Činilo se da će njegove krupne zelene oči svakog časa iskočiti iz svog ležišta.  I pored takvog stanja, sve dok je mogao bar i da puže, prozivan je, izvođen i zajedno sa drugim odabranim za odstrjel bio tučen i tučen.  Ili su se njegovi mučitelji zamorili, ili ih više nije privlačio, budući da je bio sve bliže smrti, tek nisu mu prilazili.  On je, još dajući slabe znakove života, nepomično ležao sa ispruženim rukama i poprilično rasirenih nogu, a ruke, noge i cijelo tijelo toliko su natekli da se između odjeće i izmrcvarenog tijela ni igla nije mogla uvući.  Ubrzo je, smiraj slijedećeg dana, iz besvjesnog prešao u trajno beživotno stanje.

Svim tim izvršiocima stravičnih istebljivačkih planova nevjerovatno se žurilo tako da bi za detaljan i vjeran opis začuđujuće logorske dinamike prvih dana bilo potrebno više prostora i spisateljske umjenosti.  Mene je to, iako su cilj i obimnost totalno suprotni, neodoljivo podsjećalo na dinamiku nekih javnih nacionalnih radova u Kini.  Prema učestalosti grupnih ili masovnih dovodjenja u logor zamišljao sam, s pravom, da se na terenu cijele prijedorske opštine odigrava jedna  apsolutno neravnopravna “bitka” s potpuno nepredvidivim i neizvjesnim završetkom za Muslimane i Hrvate.  O bilo kojem broju dovedenih da se radilo prihvatna obrada je ista.  Dovode stotinjak ljudi iz trnopoljskog zaseoka Sivici, iz drugih zaselaka 170, 100 ljudi iz Ljubije, oko 300 s već spomenutog “Brda” i ostaju dosljedni svojim neljudskim radnjama.  Bahato i surovo istjerivanje iz autobusa, guranje i udaranje puškom pred prijemnim punktom, oduzimanje dokumenata i novca, grubi postupci pretresa (da ne ostane koji dinar u džepu) i, kakvog li licemjera, “može ti novac neko uzeti.”  Uz viku i psovke svih vrsta i s uzdignutim rukama uza zid držali su novodošle zbunjene ljude po nekoliko sati na nesnošljivoj vrućini i do sopstvenog Zamora udarali ih batina po leđima, vratu i glavi.  Dešavalo se da neko ne izdrži ni tu prvu torturu.  U ljubijskom “paketu” od sto ljudi jedan milicionar, Hrvat, “kao brdo” krupan, pada već od prvih udaraca.  To se isto dešava sa još trojicom ljudi, a drugi milicionar sa prezimom Islamović, sav u ranama, oči samo što nisu ispale, bez polovice jednog uha, ostao je da živi i dobro je što nije imao priliku da se pogleda u ogledalu.

Mnogi od dovedenih stradalnika iz Trnopolja donijeli su svježe utiske o tome šta se dešavalo s pojedinim članovima njihovih porodica dok su nemilosrdnici zaduženi za etničko čišćenje “radeći” branili svoj “nacionalni ponos.”  Mi, ranije dovedeni, nismo bili toliko oguglali na svakovrsno siledžistvo da sve ne saslušamo s pažnjom i ogorčenjem.  Istina, priželjkivali smo da lavina novih potresnih priča što prije nestane.

S novoprivedenim iz grada stižu i zloslutne istinite informacije o tome šta čeka ostatak nemoćnog muslimanskog i hrvatskog stanovništva.  Vjerujem i nevjerujem u te nadrealne priče i strašne slutnje, ali, iako su se ljudi očajnički kleli a kamioni demperi puni otpadnog građevinskog materijala prolazili, nisam mogao a ni htio vjerovati da je lijepi Stari grad sa oko dvije stotinje stambenih, pomoćnih i vjerskih objekata potpuno sravnjen sa zemljom.  Ipak, istina je bila neumoljiva.  Tužno, prazno i nekako glupo sam se osjećao kad sam nakon šest mjeseci poizdalje posmatrao taj prizor nastao barbarskim orgijanjem zabludjelih i zaludjelih dojučerašnjih komšija, radnih kolega, kumova, poznanika sa vojnih vježbi,  jer “svi smo (bili) jedna Armija.”

Ne tvrdim da je bilo dogovoreno ali više se puta dogodilo kad logorskim prostorom zavladaju rijetki trenuci mira, usred dana ili u predvečernjim satima, iznenada počne najezda onih “s vana”, koji, eto, odabraše Keraterm da u svom nečasnom trijumfu toga dana ostvare krvavi plan.  Logori su prilazili u akciju za počinjali tako da su više ličili na razjarene zvjeri nego na bića s ljudskim likom.  Ponekad, posmatrajući to, nisam sebi htio da prinam da je to njihova volja ili (ne)ljudska suština, nego i sami zbunjeni oni što se pod nečijom zlom dirigenrskom palicom mora raditi, galame i urlaju, da bi što manje čuli, vidjeli, osjetili sebe i svoj udio u tome.  Bez sumnje bilo je i takvih, ali…

I među stražarima i onima koji su “gostovali” u logoru bilo je mentalno retardiranih, pa ukoliko ih njihova “hrabrost” u pojedinačnom ili grupnom pohodu nije izdala, rezultati su bili takvi kakve može da krejira samo najcrnja mašta.  Poslije jurišnjičke trke i vike, i kiše batina po svim logorašima svako od njih traži određenu žrtvu i najčešće, kao pravdajući se  pita: “Znaš li ti za ono od prije dvije, tri, pet godina”…, ili “ti sigurno neznaš šta su tvoji roditelji (ili rođaci) činili Srbima u prošlom ratu…”  No, dok bukvalno gazeći preko starijih (nemoćnih i ranjenih dođu do planirane žrtve, iza sebe ostave samo nove ozljeđene crtica a sve onako u prolazu.

Najoriginalniji, baš onako kako nam je prvih dana najavio, bio je Dušan Knežević-Duca.  Već izdaleka njegov merceds, išaran krupnim slovima “VOJVODA,” izazivao je paničan strah i bježanje (ako se imalo kud.)  Ono što sam u njegovom liku i akciji mogao zapaziti činilo mi se da je prirodno usmjeren da svoje životno trajanje potroši na samo takva i slična nedjela.  U svakom novom silničkom pohodu “pravdao se”  drugim razlozima.  I ako je Lako Vidović i danas živ, svoj zločinački učinak jednog dana najavio je traženje određenih ruki iz Kozarca koji su, eto, Laku Vidovića “živa oderali i ispekli na ražnju.”

Broj ozlije|enih i mrtvih bivao je svakim danom sve veći.  Posebna su priča oni koji se zbog teških rana ili nekog zdravstvenog nedostatka, nisu mogli brzo ili uopšte oporaviti, dapače, stanje im se pogoršavalo.  Uzeir Čaušević-Zero, krupan i dosta debeo čovjek, poslije nekoliko batinjanja zadobio je neizlječive rane.  Pretpostavljam za je tome doprinio i njegov diabetes, tek postao je nepokretan.  Njegovi zaglušujući jauci i krici gušili su sve druge glasove, a dijelovi tijela ubrzano su se pretvarali u mrtvo tkivo i neku bezličnu masu, tako da su u njoj, vidjeli smo svi, i crvi našli svoj plijen.  Uz sav nepodnošljivi zadah tijela u raspadanju, otvorene rane drugih ozlijeđenih, bez ikakvog ustezanja i obzira izvršenu veliku i malu nuždu, svuda oko nas, ipak smo živjeli i moram reći da se nikakvom sretnom ishodu ili životu poslije ovog puta u smrt nismo nadali.  Kome je to bilo jasno, a uz to sve prisutne strahove uveliko prevladao, ta beznadna logorska sadašnjost i budućnost lakše se podnosila.  Ko je poslije nemilosrdnog batinanja ostao živ i bar mogao puziti, sa mjesta mučenja morao se sam vraćati u boravišnu prostoriju.  Jedne noći mladić, Hrvat, nakon takvih krvavih seanci nije se znao vratiti.  Bahuljao je i puzeći tumarao okolo, tek stražari su, primjetivši da se nešto miče, kratkim rafalom prekratili mu muke.  Ovo je samo jedan slučaj likvidacije već uveliko onesposobljenih logoraša, ali, iako je slijedeći doga|aj teško vjerovatan i potpuno neshvatljiv, desio se polovinom jula ’92.  Ispred vrata logorskih prostorija jedan i dva postavljena su dva manja vojna kamiona.  Naređeno je da izađu ili se iznesu svi teško povrijeđeni ili pretjerano izmršavljeli.  Kod većine njih mogao se na licu zapaziti izraz nekog olakšanja-vjerovali su da im se uslišuju molbe i preklinjanja da budu upućeni na liječenje.  Nije trebalo biti mnogo sumnjičav pa znati da je to njihov zadnji dan života.  Nikada ih niko više nije vidio.

Dio priče o sveukupnoj logorskoj stvarnosti, a to se iz dana u dan ponavljalo, predstavljalo je dijeljenje tog izuzetno siromašnog jedinog dnevnog obroka (iako se nekoliko puta desilo da ni on ne dođe.)  U sve samom neredu i nepravdi jedino je bilo ispravno to što smo prilikom dijeljenja jela podjednako bivali i prvi, i drugi, i treći, i četvrti.  Tako smo svi približno podjednako ostajali i bez takvog obroka budući da je uvijek u prosjeku oko stotinu njih bilo manje.  Zbog toga je, ako ćemo neljudski misliti, bilo shvatljivo što su gotovo svi u četvrtoj grupi, nekad i bezobzirno, trčali da budu bar u prvoj polovici kolone.  Pedeset starih, požutjelih i iskrzanih plitkih plastičnih tanjira i isto toliko kašika na u prosjeku dvije hiljade ljudi.  U toku dijeljenja jela nije bilo pranja ni tanjira ni kašika, a između obroka neuvijek.  Ipak se jelo na brzinu, stojeći, čučeći, ili u trku.  Moralo se tako raditi jer su batinaši, gotovo uvijek za vrijeme djeljenja hrane, započinjali svoje orgijanje.  Pošto su glavna udaračka sredstva palice ili drugi drveni predmeti, puške, đon čizme, nemilosrdno “radili,” iz ruku su nam na sve strane letjeli tanjiri i kašike.  Grdili su nas pritom da nismo u stanju čuvati jedan lagani tanjir a hoćemo državu.  Zato je svaki novi obrok očekivan s nužnom čežnjom, ali i sa višestrukom zabrinutošću budući da su ti nasilnici svoje prestupničke apetite zadovoljavali tad, u sred bijela dana, kad nas je na jednom mjestu najviše bilo.

I ovog puta nešto o već spominjanoj hijerarhiskoj skali stražarskog tima.  Svoje “kvalitete” osim u tretmanu logoraša mnogi od njih su pokazivali i isticali i na drugi način.  Prvi mjesec dana rata i masovnih pljačkaških pohoda većina ih je imala sve.  Nadmetali su se ko će imati bolje auto, motocikl…  Neki, doduše malobrojni, zadovoljavali su se dobrim biciklom jer ga imaju prvi put.  Čak u tim slučajevima nisu ga znali ni voziti.  Dvojica među njima, sve je govorilo da su iz udaljenog sela, uporno su se trudili da to nauče.  Nama nije bilo do smijeha ali su se tim neplanskim “zabavama”  luđački smijale njihove “izraslije” kolege.  Ne znam da li su te “nauke” savladali, ali su se od čestog padanja, podobro izozlijeđivali.  Činilo mi se da su i oni u tome uživali jer su uspijevali zabaviti i nasmijati svoje “uzor-društvo.”  Opet, jedan od onih “s dna” nije se odvajao od malog motocikla svog prijatelja.  U više pokušaja slučajno je uspio pokrenuti motor, ali niti ga je znao voziti, niti zaustaviti, očajnički se borio da ga smiri “uspio” tako onda kad su se obojica zalijepili u obližnji zid.  Na sreću, zidu se ništa nije desilo. 

Postepeno je nestajalo benzina i nafte, ali su ”oni nevidljivi” opet vozili, ovog puta bilo kakav motocikl. Obično bi u gluho doba pozivali da se jave oni logoraši koji kod kuće  imaju mali motocikl ili dobar bicikl, jer bi ga oni kupili. Ako se niko nije javljao, a najčešće nije, onda su po sjećanju, ali zloj namjeri , prozivali svoje bivše drugove i komšije i podsjećali ih da su oni nekad ranije kod njihove kuće vidjeli ono što im sad treba. Ako je “komšo” poricao, znalo mu se – batine.